Dvadeset i peta obljetnica zavjeta s. Emanuele od Blažene Djevice Marije

U subotu, 22. srpnja, na blagdan sv. Marije Magdalene, u Karmelu svetoga Josipa u Breznici Đakovačkoj s. Emanuela od Blažene Djevice Marije (Smiljana Režek) proslavila je svoju 25. obljetnicu zavjeta. Zavjete je obnovila za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio vlč. Antun Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela, u zajedništvu s mjesnim župnikom vlč. Mirom Tomasom i subraćom karmelićanima iz Splita i Krka, o. Antom Kneževićem i o. Ivanom Podgorelcem. Slavlju je nazočila s. Emanuelina brojna obitelj – roditelji Mihael i Marija, osmero mlađe braće i sestara: Mirjana, Danijela, Kristinka, Lidija, Stjepan, Damir, Ivan i Mihaela, te najuža rodbina i prijatelji. Liturgijsko slavlje animirale su sestre karmelićanke.

Na početku homilije vlč. Štefan zapjevao je nekoliko stihova pjesme Međimurje kak si lepo zeleno… i njima oslikao početke s. Emanuelinog života i poziva. Njezinim roditeljima zahvalio je što se nisu bojali života te su njoj i mnogoj djeci darovali život: “Dragi roditelji, budite ponosni što je Isus pogledao na vašu obitelj! Od vaše djece izabrao je jedno koje će ga voljeti na poseban način. Isus vam od srca zahvaljuje jer ste mu dali posebnu dušu koja će ga voljeti više od svega.” Promišljajući o slavlju “25 godina s. Emanueline ljubavi s Isusom i kako Isus uživa sa svojom Zaručnicom”, na pitanje “Kako netko može tako snažno voljeti Isusa kao što ga voli naša Emanuela i zašto Isus tako nju voli da je od svih samo nju izabrao?!” propovjednik je primijetio kako se “o ljubavi može puno pričati, ali ostat će jako puno tajna. Svaka ljubav ima nešto skrivenoga koje čuvaju samo oni koji se vole. Tu i tamo eksplodira u molitvi, zanosu, pjesmi, poslovima, ali ljubav je tajna! Puno toga znamo o našoj Emanueli, a puno toga ne znamo. Ali budimo zahvalni jer je netko od nas izabran od Gospodina da može s Njime dijeliti put.”

Poziv sestara karmelićanki u “tzv. zatvorenom tipu samostana” propovjednik je slikovito pojasnio: “One su poput Marije u Kani Galilejskoj. One sve mogu riješiti s Isusom.  Sve što kažu Isusu, Isus sluša – a sluša ih zato jer ih neizmjerno voli i one Njega. Sve što s. Emanueli povjeravamo, sve vaše brige, poteškoće, ona vam to može riješiti s Isusom… odavde, ne treba hodati okolo … dovoljno je da Srcu Isusovom,  kojem je ona najbliža, kaže što vam treba … i On jednostavno ne može odoliti.”  Nazočnima je poručio da “nije najvažnije što mi još uvijek našim ljudskim očima ne vidimo sva rješenja, i što ih možda nećemo ni vidjeti niti osjetiti”, te naglasio da je Isusu važno sve ono što živimo. Zanosno je uskliknuo: “Bez vas Isus ne može živjeti! On je Sebe učinio robom života svakoga od nas do u detalje. Kako god je Bog, kako god je svemoćan, i ne treba nas, On je baš zato – jer je svemoćan – Sebe učinio robom, zavezao se za naše sudbine. Nema izgubljenih slučajeva kod Isusa, nema izgubljenih ljudi, izgubljenih situacija – kad je Isus na tvojoj strani. Nemoj zaboraviti da je najvažnije da je Bog na tvojoj strani, a to će biti uvijek u sve dane života tvojega! I nije samo sa strane nego je uvučen u tvoju sudbinu, u tvoje detalje, riječi, oči, pamet, osjećaje, u sve komplicirane situacije… Isus kaže: ‘Ja sam s vama u  sve dane do svršetka svijeta. Pođi za mnom. Slijedi me!'”

Na koncu svoje emotivne homilije vlč. Toni zahvalio je roditeljima, sestrama i braći, susestrama, svećenicima, rodbini za sve što su učinili s. Emanueli, a slavljenici je čestitao i zahvalio što je ” zagrlila Isusa i što ga ne pušta”, te je zamolio da ne zaboravi sve prisutne u toj ljubavi. Na međimurskom dijalektu ih je pozvao: “Iskoristite vašu s. Emanuelu. Danas je njezin dan. Šepnite joj sve muke i  radosti koje imate  – samo vi tu dajte, ostavite. Ona će s Isusom to srediti. Vi ne morate niti puno Božeka moliti. …jedan Slava Ocu, Oče naš. K meši hodite kolko možete, spovedajte se dobro, lepo; znajte biti si dobri, skupa –  svaki ima svoj put.”

Na kraju euharistijskoga slavlja o. Ivan Podgorelec zahvalio je propovjedniku na živoj propovijedi i poticajnim riječima, prisjetio se prvih susreta sa s. Emanuelom i njezinom obitelji, te podijelio nekoliko redaka iz pisama koje mu je uputila slavljenica. Zahvalnost Bogu i čestitke jubilarki, njezinim roditeljima i okupljenoj zajednici izrazili su i vlč. Miro Tomas i o. Anto Knežević. Nakon svete mise slijedilo je čestitanje i fotografiranje s obitelji i rodbinom.

Gosti su objedovali u dvorani ispod kapele, a druženje sa sestrama nastavljeno je u samostanskoj govornici kroz kratko međusobno predstavljanje i razgovor. O. Anto Knežević podijelio je sa svima prisutnima strašno iskustvo, “doživljaj apokalipse” prilikom požara koji je početkom tjedna zahvatio okolicu Splita podno Mosora i rubne dijelove grada u dužini od 18 km.. U najstrašnijoj noći sa 17. na 18. srpnja požar se približio samostanu otaca karmelićana u izgradnji u župi sv. Mihaela, Kamen – Šine na samo 300 metara blizu opožarenog odlagališta smeća Karepovac. O. Anto također je posvjedočio o Božjoj zaštiti i polusatnom klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te večeri.

S. Emanuela rođena je u Čakovcu 10. kolovoza 1971., na blagdan svetoga Lovre, zaštitnika njezine filijalne crkve u Cirkovljanima, kao najstarije dijete oca Mihaela i majke Marije. Na krštenju u župskoj crkvi sv. Jakova st. apostola u Prelogu roditelji su joj dali ime Smiljana. Kršćanski odgoj primila je u svojoj brojnoj obitelji po obiteljskoj molitvi, pohađanjem svete mise, vjeronauka, pjevanjem u župskom zboru, čitanjem na misama. Nakon osnovne škole u Cirkovljanu i Prelogu, nastavila je školovanje u Varaždinu gdje je završila srednju medicinsku školu. Od sestara uršulinki dobila je autobiografiju svete Male Terezije Povijest jedne duše po kojoj se prvi put susrela s Karmelom i kontemplativnim redovničkim pozivom. U njoj je sve više rasla želja i sazrijevala odluka da se potpuno preda Isusu u Karmelu. Na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1990. primljena je u Karmel sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću, a iste godine na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM oblačenjem redovničkog odijela započela je novicijat. Privremene zavjete položila je 2. lipnja 1992., a svečane 22. srpnja 1995. godine. Za redovničko geslo izabrala je psalamski redak: “Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži” (Ps 63,9). Nakon dvadeset godina 16. prosinca 2010. prešla je u zajednicu sestara Karmela svetog Josipa u Breznici Đakovačkoj kojoj se nakon dvije godine i trajno pridružila. Tijekom svoga redovničkog života radosno i predano služila je na raznim povjerenim joj dužnostima, s osobitom ljubavlju pomažući bolesnim i nemoćnim sestrama.