In memoriam

In memoriam

 

s. Karmela Jukanović

S. M. Karmela od Krista Kralja

(Blaženka Jukanović)

Okrijepljena svetim sakramentima, okružena ljubavlju i molitvom svojih sestara nakon duže i teške bolesti u 84. godini života i 62. godini redovničkih zavjeta u četvrtak, 29. siječnja 2015. u Karmelu svetoga Josipa u Breznici Đakovačkoj blago je u Gospodinu preminula s. M. Karmela od Krista Kralja (Jukanović).

Sestra M. Karmela, krsnim imenom Blaženka, rodila se na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1931. godine u Glamoču u Bosni i Hercegovini, kao najmlađa od devetero djece oca Josipa i majke Ivke rođ. Sedlar. Sakrament krštenja, a poslije i prve svete pričesti primila je u župnoj crkvi sv. Ilije. Djetinjstvo je provela u uzornoj vjerničkoj obitelji. Ratni vihor utisnuo je neizbrisiva sjećanja u pamćenje jedanaestodišnjeg djeteta.

Kao dragocjeno blago iz svoga toplog obiteljskog doma ponijela je nepokolebljivu vjeru u Boga i povjerenje u čovjeka, vedrinu i radost, toplinu srca i svjetlost duše kojom je do kraja svoga života odsijevala i obasjavala bližnjega. Nakon osnovne pučke škole u rodnom mjestu, školovanje je nastavila u teškim poslijeratnim vremenima u Vukovaru kamo je s obitelji kao izbjeglica došla 1942. godine. Nisu je slomila ratna bespuća ni stradanja poraća. Dubokom vjerničkom dušom sve je primala iz Očeve ruke i Njemu sve prikazivala: mučeničku smrt dvojice braće, očevu ranu smrt, glad, oskudicu i neimaštinu, progonstva zbog svjedočenja vjere tijekom školovanja i na radnom mjestu, zatočeništvo dvojice braće u Zenici… Svi životni vihori, oluje i noći nisu ugasile svjetlo njezine vjere, nade i ljubavi. U talioniku nevolje njezina se vjera rasplamsala, a srce postalo sve sličnije Srcu Kralja njezinog srca, osjetljivo za svaku ljudsku bol i nevolju.

Još u ranom djetinjstvu zavoljela je svetu Malu Tereziju, a iz vukovarske franjevačke samostanske biblioteke prvo su joj u ruke došla Djela svete Terezije od Isusa (u prijevodu Frana Biničkoga). Oduševila se svetom Majkom Terezijom: „Svidjela mi se jako kao ljudska osoba – bila je više čovjek nego svetac. Kad sam čula da postoji Karmel, više me nitko na svijetu nije mogao zaustaviti. Ja sam znala da me Bog zove. Kad te zove, onda nemaš straha… Nisam se nikada pokajala, nikada! Kad čovjek voli svoje zvanje, nema toga što ne može…“ Snaga Božjeg zova dala joj je snagu napustiti posao knjigovođe u kombinatu Borovo što je predstavljalo jedini siguran prihod majci dok su joj dvojica sinova tamnovala u zeničkoj kaznionici. Odazvala se Gospodinu s dubokim mirom i radošću, stavljajući sve svoje pouzdanje u Boga: Sve moje tvoje je i tvoje moje. Majka joj je dala svoj velikodušan blagoslov.

U Karmel Kraljice Karmela u Brezovici ušla je 1. prosinca 1951. Redovničko odijelo i ime s. M. Karmela od Krista Kralja primila je na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1952. Privremene zavjete položila je na blagdan svetoga Ilije, 20. srpnja 1953., a svečane zavjete sljedeće godine, 20. srpnja 1956. Pod okriljem Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, zaogrnuta Njezinim majčinskim plaštom, karmelskim škapularom i imenom bila je majka duša – nježna i jaka, plodna i blagoslovljena!

Voljela je svoje redovničko zvanje i živjela ga zahvalno, radosno i oduševljeno. U svom redovničkom pozivu bila je sretna. Ideali su je nosili u noćima vjere i trpljenjima jer, kako je često govorila, znala je kome je povjerovala, i radije je vjerovala Bogu nego sebi jer je nemoguće da bi Bog prevario. Ljubila je Boga i brata čovjeka, svoju zajednicu, svaku sestru s kojom je živjela. Molila je zanosno. Nosila je u svom srcu cijeli svijet i prinosila ga Bogu. S kojom li je odanom ljubavlju molila i govorila o Svetom Ocu, biskupima i svećenicima, redovnicama i novim zvanjima! S kojim žarom izgarala za Svetu Crkvu, svoj Red i biskupiju, svoj ljubljeni hrvatski narod i svoju domovinu! S velikom zahvalnošću za svoju obitelj u kojoj je učila ljubiti Boga i brata čovjeka – živjela je i molila za sve obitelji, roditelje i djecu, mladež, stare i nemoćne, a majke i očeve nazivala je ‘časnim majkama’ i ‘časnim ocima’! Pred križem i žrtvom nije uzmicala, niti se štedjela. Preuzimala je najteži dio posla, a radilo se teško i mukotrpno, često u velikoj oskudici. Kad joj je oboljeloj od tuberkuloze žlijezda, narušenog zdravlja, gotovo na umoru, Sluga Božji fra Ante Antić, koji ju je duhovno pratio, rekao: „Kćerce, kćerce, vi ćete u životu puno trpjeti!“, nije mogla zamisliti da to nije kraj života i kojim će je putovima još Gospodin voditi.

Za osnutak Karmela sv. Male Terezije u Istri, dolazi u Juršiće 15. rujna 1964. godine. Poslije smrti Majke M. Josipe Laufer 1966., nakon Drugog vatikanskog sabora, u godinama obnove redovničkog života povjerena joj je dužnost učiteljice novakinja. Iščitavajući znakove vremena mudro je i razborito upućivala sestre na izvore, čuvajući bît karmelske karizme i otvarajući se novome. Godine 1973. izabrana je za prioricu samostana i kroz tu službu, koja joj je bila povjeravana tijekom više razdoblja njezinog redovničkog života, nesebično je služila zajednici i Crkvi darivajući sve snage uma i srca.

U godinama premještaja cijele zajednice u Kloštar Ivanić (17. studenoga 1977.) vodila je poslove oko obnove darovanog franjevačkoga samostana, kao i poslije pri osnutku novog Karmela sv. Josipa u Šarengradu (14. srpnja 1988.). Pred samo zatvaranje klauzure, 5. listopada 1991. za vrijeme Domovinskog rata kao prognanica napušta Šarengrad, te nakon Iloka i Đakova, 5. prosinca 1991. nalazi sa zajednicom privremeni smještaj u Remetama – Zagrebu. Tijekom ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama, budući da nije bio moguć povratak u Šarengrad, a Bog je blagoslivljao zajednicu novim zvanjima, 17. lipnja 1996. položen je kamen temeljac za izgradnju Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, kamo 17. prosinca 2001. odlazi s cijelom zajednicom u nedovršeni samostan u izgradnji. Na samim počecima gradnje samostana, dok je zemljište na brežuljku bilo još zasijano suncokretom, blagopokojni biskup Msgr. Ćiril Kos rekao joj je: „Ženo, velika je tvoja vjera!“

Bila je širokih obzorja, smione duše, velikih ideala i postojane vjere. Usudila se sanjati, nadati protiv svake nade, vjerovati dok još nije vidjela – kako u duhovnoj, tako i u materijalnoj izgradnji. Vjerovala je u Božju providnost. Nije mogla vjerovati da bi Njegova dobrota mogla zakazati. Osobito je štovala svetoga oca Josipa i njemu sve povjeravala. Bez njega nijedan posao nije započinjala. S njim je poslove ‘dogovarala’, kucala, molila, tražila. Njemu zahvaljivala za ‘produžene ruke’ koje su po prijateljima i dobročiniteljima, obnavljale i gradile samostan. Teško je bilo odoljeti njezinom djetinjem pouzdanju u Providnost. Za sva dobročinstva tijekom prognaničkih godina, a i svih godina postojanja zajednice, osobito je bila zahvalna braći karmelićanima, kao i ocima biskupima, ocima franjevcima i sestrama Svetoga Križa, svim svećenicima i redovnicama, tolikim obiteljima i prijateljima koji su na duhovnom i materijalnom planu pratili, podržavali i obogaćivali zajednicu. Svima je uzvraćala molitvom i iskrenom dubokom zahvalnošću za svaki dar. Za nju nije postojao maleni dar.

Ono što je dobila od Božje providnosti uvijek je, a osobito u vrijeme Domovinskoga rata, dijelila i s potrebitima, prognanicima. Nitko od nje nije otišao praznih ruku, još manje prazna srca. Po drugi put protjerana sa svoga ognjišta znala je što znači ostati bez svega i kako je teško ispružiti ruku i prositi pomoć. Ipak se nikada nije stidjela moliti, a kad je darivala nije joj ljevica znala što čini desnica. Darivala je velikodušno, a tako diskretno i ponizno, učeći sestre da ne dijele od svoga već od Božjega dara. I doista, brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja. Svojim je sestrama posvješćivala milost dara molitve kao “audijencije kod Trojedinoga Boga“. Poticala ih je da kao najveće blago čuvaju međusobnu ljubav, a sve drugo bilo je manje vrijedno u njezinim očima. – Najvećim dobročiniteljima smatrala je one koji su zajednicu obdarivali svojom vjerom u moć molitve. To je jačalo njezinu vjeru i osvjetljavalo ljepotu karmelskoga kontemplativnog poziva koji je trajno živjela kao neprocjenjivi Božji dar.

Imala je osobiti dar slušanja, a često je znala reći da više vidi na licu nego čuje. Pred očima njezine duše nije bilo ‘malih’ i ‘velikih’. Svaka je osoba za nju bila jedinstvena, posvećivala joj se s dubokim poštovanjem kao jedinoj na svijetu. Sa zanimanjem je slušala sve ono jednostavno, svakodnevno, blisko i drago čovjeku, spremna učiti od drugih. Radovala se s radosnima, plakala sa žalosnima, sudjelovala u tolikim životima, trpjela, suosjećala, a onda bi s nepomućenom vedrinom duše u malo riječi, nježno i blago, unosila nadu i svjetlo. Ulijevala je sigurnost i hrabrost, donosila mir i radost. Izražavala se s lakoćom, snažno i jasno, privlačeći duše k Bogu.

Posljednjih godina s mrenom na očima i drhtavim rukama neumorno je izrađivala prekrasne kartice s prešanim cvijećem. Nikada se nije žalila. Bila je okrenuta drugima. Trpljenje je do zadnjega pokrivala osmjehom. U bolesti se posebno očitovala njezina strpljivost i predanost, zahvalnost za svaku i najmanju pomoć. Patnja i bolest izmorile su njezino tijelo. Bio je to posljednji ures Zaručnice za nebo. Posve svjesno spremala se za susret s Gospodinom, izrazivši želju da na njezinoj osmrtnici budu riječi: “….i zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama, pitali smo se pred licem Istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca… Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama tvoga izvora, izvora života koji je od tebe.“ (sv. Augustin)

Sada se vratila svome Izvoru za kojim je žeđala, Svjetlosti iz koje je došla na ovaj svijet i zapalila u tolikim dušama, Nebu koje je već nosila u duši, svome Zaručniku čije je Lice otkrivala i ljubila u bratu čovjeku. Oslobođena boli, vjerujemo da gleda Lice Onoga za kim je svom dušom čeznula. I da su se ispunile njezine riječi “I bit će nam ljepše od najljepšeg nadanja“ jer ono što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, Bog pripravi onima koji ga ljube.