Završetak Jubilarne godine rođenja sv. Terezije Avilske

 

Na svetkovinu sv. Terezije od Isusa (Avilske) 15. listopada završilo je slavlje jubilarne terezijanske godine – 500_god500. obljetnice rođenja majke i obnoviteljice Karmela, prve žene naučiteljice Crkve. Svečano euharistijsko slavlje u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, uz suslavlje dvanaest svećenika i asistenciju petorice bogoslova. Nadbiskup je karmelićankama čestitao svetkovinu sv. Majke Terezije i uputio pozdravne riječi svećenicima, bogoslovima, redovnicama, županu osječko-baranjskom Vladimiru Šišljagiću, Zboru mladih „Amadea“ iz Đakova koji je pod ravnanjem s. Natanaele Palić i dr. Darija Balekića animirao liturgijsko slavlje i otpjevao madrigal Terezija Avilska, te svim prisutnim prijateljima Karmela koji su ispunili samostansku crkvu.

Podsjetivši na povijesne okolnosti 15. stoljeća, nadbiskup je istaknuo kako Terezija – u vremenu obilježenom raslojavanjem i podjelama koje su dovele do šizme – „ide od osobnog obraćenja, obnavlja Karmelski red i na taj način iznutra obnavlja i ozdravlja Crkvu.“ Opisujući je kao jednu od najvećih mističarki u povijesti kršćanstva, ženu koja fascinira jer je imala hrabrosti stati uz svoje osjećaje i svoja iskustva te u crkvi muškaraca dati da ti osjećaji dođu do riječi, mons. Hranić je rekao: „Nakon rasta kroz nutarnje borbe tijekom punih dvadeset godina, potresena pogledom na lik izbičevanog Isusa, u osobnom susretu s Njim, Terezija doživljava Njegovu blizinu i čežnju za njezinim pogledom. Shvatila je da su za duhovni život i nutarnji mir bitne tri stvari: ljubav jednih prema drugima, nenavezanost na bilo što stvoreno i na bilo koju osobu jer je i ona samo nepostojano, propadljivo i pokvarljivo Božje stvorenje, te istinska poniznost. Odriče se posjetâ i nameće si strogu askezu. Tek tada na svome duhovnom putu otkriva kontemplativnu molitvu, njezinu snagu i nutarnju slatkoću. Isus je sjedinjenje s Bogom. Ali se ne povlači isključivo u molitvu. Nego od Boga dobiva poticaj i iskustvo poziva da reformira samostane sestara karmelićanki.“

Osvrćući se na Terezijina djela, nadbiskup je rekao: „Piše s puno humora i duhovito. Terezijini su spisi puni životnosti i jasnoće. Odišu radošću i nježnošću, razboritošću i čovjekoljubljem. Tu nema uske zakonitosti. Njezin je jezik istodobno pun humora i svježine. Terezija pokazuje put i istodobno ima razumijevanja za ljudsku tromost. O Bogu piše kao netko tko ga je iskusio. Poziva nas da vjerujemo vlastitom osjećaju i Boga gledamo kao pravoga prijatelja koji ispunja našu najdublju čežnju. Bog joj je bio blizu. Isus je bio s njom prisan, tako ona to doživljava. Ali je ipak imala osjećaj za Božju drukčijost. Bila je svjesna da je Bog iznad nje. Ali se uvijek i posvuda osjeća okružena Božjom ozdravljujućom, spasonosnom i ljubećom blizinom. Ona se u Božjoj blizini osjeća životnom i slobodnom.“

Solo Dios bastaSamo Bog je dostatan, Terezijina je rečenica koju se često tumačilo kao da čovjek treba samo Boga i ništa drugo. No ona, koju se s pravom naziva „sveticom prijateljstva“, u svom životu pokazuje da treba ne samo Boga nego i ljude, rekao je mons. Hranić i pojasnio: „Čovjek u sebi ima tako veliku čežnju da samo Bog može ovu čežnju stvarno ispuniti. Samo Bog je u sebi dostatno velik da ispuni prostranstva ljudskoga srca. Ljudsko srce treba i prijateljstvo. Ali nijedan čovjek ne može potpuno ispuniti ljudsko srce. To može samo Bog. Ako imamo Boga, imamo sve što trebamo da možemo istinski živjeti.“

Na kraju misnoga slavlja, u ime sestara karmelićanki, župnik Miro Tomas uputio je riječi zahvale. Potom se karmelićankama obratio nadbiskup Hranić rekavši: „Vas doživljavamo i prepoznajemo kao utjelovljenje, izričaj našeg iskustva da smo gladni i žedni Boga – da ništa ne može ispuniti i usrećiti naše srce doli Bog jedini koji nas je stvorio za sebe, za zajedništvo u svome božanskom životu.“ Ukazujući na trajnu opasnost da ostanemo zagledani u zemlju, u stvarnost oko sebe, i zaboravimo izvor, uvir i smisao ljudskog života, zahvalio je sestrama „na svjedočanstvu kontemplativnog života, što poput Mojsija dižu ruke dok Božji narod na drugim područjima života treba voditi bitku.“

Euharistijskom slavlju prethodila je molitva Večernje u čast sv. Terezije, koju su animirale sestre karmelićanke. Potom je zbor mladih „Amadea“ izveo spomenuti madrigal Terezija Avilska. Autor teksta i glazbe, dr. Dario Balekić, kroz 12 pjevanih i 9 instrumentalnih dionica sabranih u 500 taktova (na spomen petstote obljetnice rođenja svetice) predstavio je Terezijin život, duhovnu ostavštinu i njezin utjecaj na svijet. Sjajnom izvedbom zahtjevnih dionica četveroglasnog glazbenog djela, uz majstorsku pratnju klavijatura, gitara, flaute i tamburice, zbor od dvadesetak mladih oduševio je vjernike, koji su svoju zahvalnost mladim umjetnicima izrazili burnim pljeskom.