Zlatni jubilej s. Dragoslave od Kraljice Karmela (Brankice Fabijanić)

Svečanim himnom Tebe Boga hvalimo na kraju euharistijskog slavlja koje je 15. kolovoza 2019. predvodio karmelićanin o. Smiljo Brnadić, zajednica sestara u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj zahvalila je Bogu za zlatni jubilej redovničkih zavjeta s. Dragoslave od Kraljice Karmela (Brankice Fabijanić). „Zaista danas imamo Bogu zahvaljivati za toliko toga: i za svetkovinu Marijina uznesenja i za 50 godina vjernosti Bogu i zajednici s. Dragoslave“, rekao je u uvodu misnog slavlja o. Brnadić.

Smjerajući na marijanski duh Karmelskog reda, o. Smiljo je odmah na početku svoje homilije podvukao Marijinu prisutnost u zajednici bosonogih karmelićanki koja živi pod njenim okriljem i zaštitom, kao i na važnu ulogu i primjer koji Marija ima u životu posvećene osobe. „Božji je plan bio da budeš karmelićanka, no za to ti je trebalo veliko povjerenje u Boga, da poput Marije v   jeruješ, makar ne razumiješ. Željela si poput Marije izvršiti volju Božju po nadahnuću Duha Svetoga“, obratio se propovjednik s. Dragoslavi osvrćući se na početke ostvarenja njenog poziva te nastavio: „Sigurno si kao Marija na tom putu naišla na mnogo toga nepredvidivog pa je vjera u Boga bila tvoj kompas i uporište do cilja. Jer vjerovati Bogu ne znači ne biti iskušavan.“ No, u podnožju tabernakula, u klanjanju skrivenom Isusu, u nasljedovanju Isusa Krista u školi sv. majke Terezije od Isusa i sv. oca Ivana od Križa, s. Dragoslava može sabirati sve dane i milosti kroz ove godine posvećenog života i reći s Marijom: „Velika mi djela učini Svesilni!“

O. Smiljo pozvao je s. Dragoslavu da na današnji dan obnovi svoju ljubav i predanje Isusu po zavjetima koje je ukratko predstavio: čistoću kao dar milosti kojim se još više rasplamsava ljubav prema Bogu i braći ljudima, siromaštvo kao obogaćenje Kristom i svjedočanstvo kako je svo bogatstvo jedino u Bogu te poslušnost kao stalno povjerenje da Bog govori po poglavarima po kojima se vrši Njegova volja. Na kraju svoje propovijedi predslavitelj misnog slavlja obratio se i zajednici sestara karmelićanki pozivajući da na svom putu uzmu Marijine kreposti kao putokaz za nebo, a to su malenost, jednostavnost i poniznost, te svakodnevno s njom ponavljaju Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi veličajući i proslavljajući Boga svojim posvećenim životima.

Po završetku homilije, s. Dragoslava je pred svojim prisutnim sestrama, u čijem je zajedništvu željela tiho i skromno proslaviti svoj zlatni jubilej, obnovila Svemogućem Bogu svoje redovničke zavjete, pripadnost karmelskoj terezijanskoj obitelji, kao i zajednici sestara Karmela sv. Josipa.

Životopis

Brankica i njezina sestra blizanka Božica rođene su 11. veljače 1949. u Domagoviću kod Jastrebarskog od oca Petra i majke Mire rođ. Fabijanić. U obitelji se zajednički molila krunica, revno su išli na svibanjske, lipanjske i listopadske pobožnosti, tijekom korizme na križni put, a nedjeljom na Večernjice (blagoslove s Presvetim Sakramentom). Brankica je osjetila Božji poziv već u ranom djetinjstvu. Odlazeći u crkvu s prabakom zadobila je spoznaju o prolaznosti svijeta i ljepoti vječnih stvari te otada imala samo jednu želju – o kojoj je kao malo dijete često govorila – posvetiti se Bogu živeći u samostanu. Osnovnu školu do četvrtog razreda pohađala je u Domagoviću, a preostala četiri razreda u Jastrebarskom. Pri završetku osnovne škole, čitajući autobiografiju sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“, koju je dobila od župnika vlč. Mate Žlimena, prepoznala je Karmel kao mjesto gdje će ostvariti svoje zvanje te po skrovitom životu i molitvi koja prodire nebesa doprijeti do svakog ljudskog srca i do na kraj svijeta.

Zbog njezine mlade dobi roditelji je nisu mogli pustiti u Karmel, pa je uz preporuku župnika i u dogovoru sa sestrama Služavkama Malog Isusa u Krašiću,  20. kolovoza 1963. pristupila u njihovu Družbu u Zagrebu. Iako je tijekom četiri godine kod sestara doživjela samo ljubav i prihvaćanje, u srcu je osjećala da je Karmel privlači neodoljivom snagom te je prije polaganja prvih zavjeta koncem lipnja 1967. svoju želju za Karmelom povjerila pomoćnom zagrebačkom biskupu mons. dr. Josipu Lachu, a on ju je uputio kardinalu dr. Franji Šeperu da joj pomogne u ostvarenju njezinog poziva. Na njegovu preporuku sestre iz Brezovice upućuju je sestrama u Karmel sv. Male Terezije, koji je 1964. godine osnovan u Juršićima u Istri. U srpnju 1967. godine Brankica piše i Padru Piu u San Giovanni Rotondo moleći njegov blagoslov za ulazak u Karmel. Nije se uopće nadala nikakvom odgovoru, no još prije ulaska u Karmel stigao je blagoslov s odgovorom: „Stavljam vas pod okrilje Plave Mame!“

Prilikom ulaska u Karmel sv. Male Terezije u Juršićima, u Istri, 20. kolovoza 1967. Brankica je uskliknula zajedno sa svetom Malom Terezijom koju je osobito voljela: „Sada sam zauvijek ovdje!“ osjećajući da je to njezina obitelj.

Na svetkovinu Gospe Karmelske, 16. srpnja 1968. primila je redovničko odijelo i ime s. Dragoslava od Kraljice Karmela po tamošnjem biskupu mons. dr. Dragutinu Nežiću koji je rodom iz Donje Reke, iz jastrebarskog kraja. Prve zavjete položila je na svetkovinu Uznesenja BDM 15. kolovoza 1969. Svečane zavjete položila je svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza 1972. u ruke priorice Majke Pije od Bezgrješne Kraljice mira (Hernla) za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio porečko-pulski biskup mons. dr. Dragutin Nežić uz nazočnost obitelji, rodbine i prijatelja. Zbog pomanjkanja potrebnog prostora rastućoj zajednici u Juršićima, sa zajednicom od 13 sestara koja je trinaest godina boravila u Istri, preselila je 17. studenoga 1977. u Kloštar Ivanić. Dolazi na osnutak novog Karmela sv. Josipa u Šarengrad 14. srpnja 1988. Pred samo zatvaranje klauzure, nakon granatiranja Šarengrada na spomendan sv. Franje Asiškoga 4. listopada 1991. sa zajednicom od 14 sestara i velikim brojem mještana napušta Šarengrad i odlazi u Ilok. Zajednica nalazi utočište u franjevačkom samostanu iz kojeg odlazi 17. listopada 1991. s konvojem od oko 9 000 ljudi te dolazi u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu gdje boravi mjesec i pol dana. Oci karmelićani u Remetama – Zagrebu 5. prosinca 1991. velikodušno primaju zajednicu sestara u zgradu “Instituta za kršćansku duhovnost”.

Kad su stvoreni uvjeti za povratak u matičnu Đakovačku i Srijemsku biskupiju, s cijelom zajednicom (22 sestre) nakon ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama (10 godina i 12 dana) dolazi 17. prosinca 2001. u nedovršeni samostan u izgradnji u Breznici Đakovačkoj, gdje i danas živi, moli i radi služeći Gospodinu, njegovoj crkvi i svojoj zajednici tihim i predanim radom te radosnom i zauzetom molitvom. S. Dragoslava je u više navrata bila birana i u Upravu karmelskih zajednica gdje je živjela.